SUVREMENI ČUVARI HRVATSKE GLAZBENE BAŠTINE

Suvremena i tradicijska glazba ide rukom pod ruku u izvedbi etno sastava »Cinkuši«, »Kries«, Tamare Obrovac i »Transhistrie ensemblea« te »Afiona«

Poslušaju li se stihovi: »Zdigel je čašu. Spustil je nebo. Videl ju je zato kaj ima čisto srce« iz pjesme »Kak je Štef videl Majku Božju« objavljenu na trećem albumu hrvatskoga etno sastava »Cinkuši«, jasno je kako je riječ o nečemu izvanserijskom, drugačijem i svakako onome što nam na hrvatskoj glazbenoj sceni još uvijek nedostaje.

Ni sam naziv albuma »Špiritus Sanctus« ne može se zaobići isto kao što se »Cinkuši« ne mogu izbjeći kada govorimo o etnu, suvremenoj glazbi protkanoj i često u potpunosti nadahnutoj tradicijskim napjevima, melodijama i općenito folklorom.

Ono što je na početku nužno reći jest to kako su etno bandovi u Hrvatskoj čuvari našega povijesnoga blaga, ne samo glazbe, nego i pisane riječi, pa tako i starih navada i običaja koji nestaju, jer se barem dijelom mogu iščitati upravo u tradicijskim pjesmama gdje ostaju sačuvani.

Novim albumom »Cinkuši« su utvrdio svoju poziciju kao jedni od stjegonoša hrvatske etno scene koja nije toliko bogata izvođačima, ali je od sredine 90-ih, kada je i nastao taj šesteročlani band, neizostavna kad god se argumentirano govori o cjelokupnoj domaćoj glazbi.

Nakon albuma »Zeleni kader« i »Domesticus vulgaris« »Cinkuši« i »Špiritusom Sanctusom« potcrtavaju svoje tematske preokupacije, te ponovno ugošćuju međimursku etno divu, 85-godišnju Tetu Lizu koja, ponekad se čini, svojim sugestivnim snažnim glasom može i kamen natjerati da zaplače. Ovaj put Teta iz Donje Dubrave uz pedantnu svirku banda pjeva tradicionalnu, ali, dakako, osuvremenjenu pjesmu »Sedi si kraj mene« i opet je briljantna, a stihovi o starenju, iskustvu i dobroj kapljici koji se zrcale osobito u refrenu - »Ah, toči, naj dremati, nagni, naj šparati/ če nebuš pil bude ti žal/a zutra već morti pod zemljom buš spal« jednostavno je prožeta duhom koji obitava u toplim drvenim kletima. Tu je sva prigušena tuga, sjetno veselje i spoznaja o vremenu koja tihne nošena oblim i punim zvukom kontrabasa protkanoga zvonkom mandolinom i efektnom električnom gitarom, ali i nježnim zvukom vibrafona još jednoga gosta - Boška Petrovića.

No, album otvara nabrijana stvar »Bratec kosi«, bogata ritmom, višeglasjem i uvjerljivim grubim glavnim vokalom, a takvih skladbi ne manjka ni na ovom ni na prijašnja dva albuma. I upravo tu se može iščitati usmjerenje »Cinkuša«, pa je glazba koju sviraju krštena još na njihovim početcima kao etno-punk. Tako se na skladbu »Huja brija« koju dobrim dijelom nosi violina, gotovo može plesati i pogo - razuzdani ples koji se od samih početaka veže uz punk kao jedna od njegovih glavnih odrednica. No vrtoglavi ples i trans oduvijek su vezani i uz folklornu glazbu, pa su tako »Cinkuši« spojili dvije naoko različite energije i oblikovali je u svoj prepoznatljiv energični stil koji do izražaja osobito dolazi na njihovim koncertnim nastupima.

S obzirom na to da su »Cinkuši« na tom planu vrlo aktivni svirajući u svim dijelovima Hrvatske, ne bi trebalo biti teško dočekati neki koncert u blizini i vidjeti i čuti fascinantnu svirku. Prvi na redu, 8. rujna u Zagrebu bit će koncert u sklopu scene Amadeo u Muzeju za umjetnost i obrt gdje su već svirali ove godine, ali zbog ekstatičnoga stanja u koje je upala publika, očito se moraju »iskupiti« još jednom svirkom.

Ipak, kad govorimo o hrvatskoj etno glazbi, moramo spomenuti i izvođače koji su je obilježili, a osobito one koji su ove godine objavili nove albume. Jedan od najmlađih etno sastava - »Afion« ove je godine izašao s albumom »Čudni svati«, a nakon brojnih koncertnih nastupa 30. kolovoza će zasvirati na festivalu Mediterraneo u Anconi. Za razliku od »Cinkuša« posve posvećenih hrvatskoj tradicijskoj glazbi, a osobito onoj sjevernoga dijela Hrvatske, »Afion« se pak nadahnjuje na izvorima od Hrvatske do Makedonije. Zvonki i istodobno meki glas Lidije Dokuzović oslanja se najvećim dijelom na akustičnu svirku sastava čija glazba ne ostavlja ravnodušnim - ponekad posve umiruje, a ponekad, pak, i mrtve diže na noge. Tek da pojasnimo i njihovo ime, Afion dolazi od makedonske riječi koja znači mak, a preuzeta je od grčke riječi opion

.Nipošto ne smijemo zaboraviti ni na jednu od najvećih hrvatskih glazbenica - Tamaru Obrovac. Već iz naziva albuma objavljenoga ove godine »Neću više jazz kantati« može se iščitati na kojem tragu Obrovac i njezin uvijek svježi Transhistrian grade svoju glazbu. Ako su »Cinkuši« etno-punk, tada su Obrovac i njen band etno-jazz, a oslanjaju se najvećim dijelom na glazbenu tradiciju Istre i Mediterana. Novim albumom napravili su iskorak uključivši svoja glazbala u pojačala, a uz to su unijeli i elemente funka, pa ni etno-jazz-funk za definiranje njihove glazbe ne zvuči loše.

Njihovi koncerti su nešto što se ne propušta, a vještina i sklonost sviračko-pjevačkim improvizacijama omogućava užitak u svakom novom koncertu, jer nikad se ne zna što će novo u trenutku izvući iz rukava i na taj način od glazbe učiniti ono što bi trebala i biti - veliko i uzbudljivo iskustvo. Osim toga i suverenoga vladanja pozornicom, pod čvrstom dirigentskom palicom svoje liderice tu je i neizostavni humor i dijalog s publikom, tako da barem koliko smo dosad vidjeli nitko nakon koncerta ne ostaje ravnodušan. Od brojnih albuma koje su, doduše, u često mijenjanim sviračkim postavama dosad objavili, izdvojili bismo osim spomenutog i »Sve pasiva«, »Daleko je...« i »Transhistriu«.

Koliko je etno glazba značajna, snažna i upečatljiva, govori i činjenica kako glazbeni portal Muzika za najbolji domaći album prošle godine nije izabrao ni pop ni rock ni hip-hop izvođača već upravo etno - »Kocijane« sastava »Kries« predvođenog karizmatičnim Mojmirom Novakovićem koji je sa svojim prijašnjim sastavom »Legen«, uz Lidiju Bajuk i Dunju Knebl, glazbenica mirnijega akustičnoga izričaja, ali i rijetke izvođačke ljepote, jedan od začetnika etno scene u Hrvatskoj. »Legenov« album »Paunov ples« jedan je od prvih i jednostavno je nezaobilazan, jer čim se pojavio, prigrlio ga je tada i dio ljubitelja elektronske glazbe, pa čak i oni koji su ljubili techno. Njihovi su koncerti, baš kao što to sada nastavlja i »Kries«, zaista za pamćenje, a gotovo opipljiva energija koja pucketa pod prstima i pocupkavajućim stopalima kovitla se u koncentričnim krugovima baš onako kako se pleše i kolo.

»Kries«, pak, uz tradicijska glazbala poput lijerice ili cimbala i napjeva iz različitih dijelova Hrvatske svoju prepoznatljivost gradi upravo na uporabi elektroničke glazbe, snažnim ritmovima izraženoga bas bubnja, ali i izraženim višeglasnim dionicama ženskih i muških pjevačkih skupina posve usidrenih u folklor. Osim što su uz spomenuti snimili album i glazbu za film »Konjanik« Branka Ivande, snimili su i jedan od, po našem mišljenju, najboljih hrvatskih albuma etno glazbe - »Ivo i Mara« - nadahnut pjesmama o junacima slavenske mitološke predaje.

Iako nije namjera spomenuti sve izvođače, moramo još dodati i podravskoga bluesera Miroslava Evačića koji je dosad objavio dva albuma, te stilski promjenjivoga Livija Morosina koji svoj temelj nalazi na tlu Istre. Tražimo li negdje i razlog zašto ta glazba nije rasprostranjena i prisutna u eteru javnosti onoliko koliko bi trebala biti, naći ćemo ga u činjenici da kvalitetnu glazbu uvijek nadigra ona komercijalna i nezahtijevna u kojem god smislu željeli pogledati, a to znači da je šuplja, nemaštovita i bez ikakvoga pravoga korijena.

Etno glazba ima ono najnužnije - čvrsti korijen na koji se može oslanjati, a na sreću hrvatske kulture, glazbenika koji to čine, očito nam ne manjka isto kao što nam ne nedostaje ni glazbenoga bogatstva koje su nam naši stari ostavili. To znači da o njemu trebamo skrbiti i da su nam upravo čuvari sposobni otpuhnuti prašinu s njega, uglancati ga i prilagoditi našem vremenu nužni i da im svakako treba odati priznanje, »zdignuti čašu« i skinuti, možda ne kapu, ali šešir svakako.

Cinkuš je zvono
Etno sastav »Cinkuši« skladali su i glazbu za nagrađivane animirane filmove »Ciganjska« i »Silencijum« Davora Međurečana i Marka Meštrovića (ujedno i bubnjara u sastavu) temeljenima na djelima Miroslava Krleže. Valja naglasiti da se »Cinkuši« i inače nadahnjuju opusom toga velikoga hrvatskog književnika. I tek da pojasnimo odakle ime banda. U tradiciji kajkavskog kraja »cinkuš« označava zvono koje prati ljude od njihova rođenja pa sve do smrti.

Božidar Trkulja , VJESNIK

Jasna Gabrić , DOP MAGAZIN

Midhat Ajanović, ZAREZ, 01.07.2004

Gordana Kolanović, VIPMOVIES, 16.03.2004.

CINKUŠI – GLAZBA KOJA DAJE RENDGENSKU SLIKU
MEÐIMURSKOG I ZAGORSKOG DUHA
Album Cinkuša „Zeleni kader“ ( Croatia Records ) ubraja se u onu vrstu ploča koje daju nadu da stara dobra pučka zabava u vrijeme vladavine elektronski potencirane virtualne zabave masovnih medija nije izumrla, kao i to da je moguća s pozicija koje uključuju i sive stanice mozga, i to one streetwise orijentacije. Glazba Cinkuša sasvim je suprotnog predznaka od neduhovitih doskočica za plesanje po stolu, što je uspjeh više, jer se ponajprije ipak radi o nefriziranoj veselici s „mudima“.
Uz pomoć Darka Pecotića iz Legena, zvučna slika albuma „Zeleni kader“uzorni je primjer kvalitetne hajfisticke rabote, dok je glazba sama veselica bez pardona, disanje na usta atrofiranoj domaćoj estradi koja je u poplavi pseudonarodnjaka zaboravila kako zvuči prava narodna glazba.
Spojivši tradicionalne napjeve u svojevrsnu rendgensku sliku stanja duha podneblja izmedu Međimurja i Zagorja, svirka na akustičnim instrumentima pruža mogućnost neograničenog „raspašoja“, dok se tekstualno radi o uspjelom omjeru duhovitih i elegičnih tema. Izuzev „Meknite se si gore“ gitarista Mirka Radušića i „Starog Pjera“ Ivice Percla, u opticaju su isključivo tradicionalni drmeši i igrokazi poput „U divljaka luk i strijela“ ( s umetnutim legendarnim stihom „da nam živi živi rad), ali njihovih ruku djela više su proizvod intuicije nego krutih radnih principa, pa album „Zeleni kader“ kao malo koji diskografski proizvod unatrag nekoliko godina autentično svjedoči o mentalitetu koji ne koristi „daljinski upravljač“. Bez lakirovke urođene novokomponiranim zabavljačima sa zadnjim (u najboljem slučaju predzadnjim) namjerama, „Zeleni kader“ primjer je punokrvnog „raspašoja“ koji u maniri izvorne folk strategije ruši barijere izmedu izvođača i publike. Nastup u zagrebačkom „KSET-u“ u utorak 1. veljače prilika je za provjeriti izvodački profil koji po logici stvari najbolje funkcionira upravo uživo.

Hrvoje Horvat, VJESNIK

Da kvalitetna etnoglazba ne mora nužno biti ozbiljna, nježna, potmula ili čak iritantna nekim skupinama slušatelja, zorno pokazuju Cinkuši. Na pola puta izmedu Legena i Dreletronika, uz snažno podsjećanje na Poguese, Cinkuši predstavljaju otjelovljenje banda Jožice Zgubidana iz romana „U registraturi“. Veseli, prpošni, s violinom i mandolinom u instrumentariju vrlo su dobro prearanžirali tradicionalne, uglavnom međimurske i zagorske napjeve. Izuzetak čini paklena prerada narodnoga partizanskog hita „Da nam živi, živi rad“ (ovdje naslovljena „U divljaka luk i strijela“, vrsni cover Novkovićeva i Perclova „Starog Pjera“ i original „Meknite se si gore“ koji završava stihom „Velika su muda Vinka Pintarića“. S ovakvim repertoarom Cinkuši imaju sve izglede da postanu veliki live band.

Za grupu Cinkuši moglo bi se reći da su nastali kao očekivani razvoj domaće etnoscene, potaknuti i uvelike potpomognuti od članova grupe Legen. Obradivši 11 narodnih pjesama međimursko – zagorskog kraja, te poznati hit Stari Pjer Ðorda Novkovića kroz svoje vrlo specifične aranžmane koji variraju od rocka i jazza preko irskog folka stvorili su jedan nesvakidašnji album, ali što je najvažnije, vrlo ugodan za slušanje.Neobični, ali znalački aranžmani stvorili su od nepoznatih (ali i ponekih vrlo poznatih ) narodnih pjesama niz potencijalnih hitova za svakodnevno puštanje u radijskim programima. Neobičan, ali i neobično dobar album za svaku preporuku i definitivno iznad prosjeka domaće ponude.

Dubravko Jagatić, SLOBODNA DALMACIJA