Glazba za dugometražni film NOSILA JE RUBAC ČRLENI, 2022

Režiser: Goran Dukić

Produkcija: Švenk

69. Pula film festival

ZLATNA VRATA PULE - nagrada publike

ZLATNA ARENA ZA NAJBOLJU SPOREDNU MUŠKU ULOGU - Ljubo Zečević

 
 

- jedan od najsimpatičnijih domaćih filmova u zadnjih desetak godina...Posvetu praščiću Babeu autori i ne pokušavaju sakriti, iako je prasica Beba sasvim svoj, originalan lik, a 'zagorskoj atmosferi' pridonosi i sjajna muzika grupe Cinkuši.

 
 
 

...Začinjen emocijama, ukrašen simpatičnom animacijom i odjeven u starinski komad, glazbeno i zvučno dotjeran, ovaj je film svakako zahtjevna produkcija koja uspijeva zadržati domaći ukus i priča univerzalno razumljivu priču...dok je soundtrack koji se sastoji od jazziranih ili rockerskih tradicionalnih pjesama (i onih novonapisanih koje zvuče tradicionalno) benda Cinkuši apsolutno prikladan. Čini se da je "Nosila je rubac črleni" bio značajan projekt za sve uključene i da se Dukić, koji itekako može napraviti simpatičan, ugodan, ali ekstravagantan film, dobro zabavio i u režiji.

 

Glazba za animirani film THE RAFT, 2021

Režiser: Marko Meštrović

Produkcija: Kreativni sindikat

Hrvatsko društvo filmskih kriticara - nagrada OKTAVIJAN za najbolji animirani film u 2021. godini

...The Raft nije zgoda o glazbenicima, vec ostvarenje koje kroz umjereno crnohumornu vizuru izražava ono zapisano u najavno-popratnom sinopsisu filma: „Ako je globalna katastrofa određeno mentalno stanje, onda je glazba splav.“ Neizvjesno je, dakako, bi li po videnju filma itko izrekao upravo tu rečenicu, no pogledavši The Raft lako se složiti da nije, kako to često biva, riječ o demagoškoj udici što nas nuka da u djelo upišemo misli i značenja kojih u njemu i nema, već da ona uistinu odgovara tomu što je slikopisom predstavljeno.

 

 

 

"Prva nagrada Grandtoon" dodjeljuje se filmu The Raft (Splav) Marka Meštrovića zbog svoje energije, zbog upotrebe miješanih tehnika na lijep i sadržajan način. Glazba je toliko isprepletena s pripovijedanjem da smo poželjeli pojesti psihodelične gljive i proživjeti apokalipsu uz pomoć glazbe. Pa nemojmo se utopiti, nemojmo plutati, ritmično plivajmo uz zvuk splavi... jer možda upravo to i želimo,“ stoji u obrazloženju žirija u sastavu Alexis Hunot, Lucija Bužančić i Žarko Ivanov.

 

KONCERTNA PROMOCIJA: CD KRAVA NA OREHU

Njihovi tekstovi, kao pjesme koje obrađuju nude utjehu u ljudskosti, nešto poput stoljetnog narodnog lijeka, bilo da je riječ, primjerice, o gorko-slatkoj poskočici „Ženidba-udaja“ ili o prigrljenoj „Ljubav se ne trži“ čija epska izvedba je uzbudila i gostujućeg Darka Rundeka, koji je prije toga izvodio pjesme „Tiček“ i „Deca moja deca“ s aktualnog albuma „Krava na orehu“, o čijoj promociji je na kraju krajeva i bila riječ.Kad smo već kod gostiju, trubač Igora Pavlica činio je s trombonistom Nikolom Santrom maštoviti puhački tandem, Zoran Perić bendžist i pjevač grupe Picksiebner usijao je atmosferu u svojevrsnom „Deliverance“ instrumentalnom duelu s violinistom Markom Firstom, dok je usnoharmonikaš Krešo Oremuš bio gotovo u ulozi pridruženog člana, a tu čast mu je ukazala i mandolinistica Natalia B. Radušić toplom gestom kad je njegov stalak s mikrofonom pred kraj nastupa povukla u prvi red i Krešu time uvrstila u Cinkuški špalir koji je u tom trenutku izuvao krcatu Močvaru od oduševljenja. Stoga, da, hype oko Cinkuša bila bi dobra stvar (ako se događa), jer nitko poput tog benda toliko dobro ne njuši folklorno nasljeđe i tali ga u novu autentičnost. Kao što nitko poput Cinkuša ne zna kud taj glazbeni folklor treba odvesti da vas potpuno omađija.

 
 
 

Pojačani trubom i usnom harmonikom, uz već ranije pridružen trombon Nikole Santra, Cinkuši su značajno ojačali i oplemenili svoju zvučnu sliku te se kao forte ove promocije svakako mora istaknuti fantastična suradnja ovih dodanih muzičara koji zajedno s bazom benda uspijevaju isporučiti nevjerojatno zvukovno bogatstvo i puninu koja razoružava i ostavlja bez daha. Koliko se Cinkuši na stageu daju u svoj nastup i s kojom dozom iskrenosti pristupaju izvođenju svojih pjesama naprosto je milina gledati. Kada se ovom svemu dodaju i nadahnute bravure violinista Marka Firsta čiji doprinos zvuku dodaje još jednu posebnu nijansu cijeloj priči, dolazi se do krajnjeg rezlutata koji je bez pretjerivanja ozbiljna pokretačka sila koju se ne smije podcjeniti niti zanemariti.

 
 
 

Band koji etno folk pjesme svira u punk maniri i koji doslovno gine na pozornici jedan je od onih koji svojim neobičnim spojem jazza, etna i punka gađa sve generacije od najmlađih do najstarijih i ljubitelje raznih žanrova muzike. Cinkuši nalikuju bandi lutalica i veseljaka, imaju onaj neki faktor X zbog kojih ih publika voli i uživa s njima pjevati u sav glas i veseliti se životu.

 

CD KRAVA NA OREHU

Croatia records 2017.

Cinkuši – bend koji spaja ‘kerempuhovski’ senzibilitet s glazbenim anarhizmom Novoga vala

Cinkuši kao sastav koji je s nama već dvadesetak godina, glazbenici koji se svojim iskazom bezbrižno i veselo klate od kanona kajkavske popevke do nepreglednih stranica punka, od tradicionalizma do glazbenog anarhizma, prate baš tu putanju riječi koju su sebi prilijepili na početku svoga umjetničkog puta, samim tim svojim stavom i pozicijom isuviše vrijedni da bi ih se moglo olako zaobići, kao i u stalnom sukobu s definicijama da bi se o njima moglo lako pisati ili da bi bilo zahvalno razglabati. Jer, njih treba jednostavno – slušati!

 
 

 

CINKUŠI ‘KRAVA NA OREHU’ (CROATIA RECORDS): Album nevjerojatne energije

...‘’Krava na orehu’’ možda je i njihov najbolji album u karijeri i esencija dosadašnjeg muziciranja u aranžmanima, glazbenom izrazu, energiji i izboru tradicionalnih pjesama, ali i onih autorskih.Vraški živahno, iskreno i originalno. Album koji se opasno približio listi pet najboljih albuma 2017.

 
 
 

'KRAVA NA OREHU' Cinkuši dođu poput ekstenzije Haustora u ranijoj fazi poigravanja sa zagorsko-prigorskim idiomima

„Neko vrijeme doimali su se čudno na domaćoj sceni, čak i na debiju “Zeleni kader” (1999), no s “Domesticus Vulgaris” (2005), a pogotovo sa “Špiritus Sanctus” (2009) postali su jedan od najsamosvojnijih hrvatskih sastava koji sve efektnije i efikasnije cijepi prigorske, zagorske i međimurske glazbene tradicije s onime što na anglo-američkom teritoriju svrstavaju pod folk-rock i celtic-punk....“

 
 

Cinkuši – 'Krava na orehu'

„Uvijek su mi bili dobri, a to potvrđuju i visoke ocjene koje dobijaju u recenzijama njihovih izdanja. Ono što ih najviše karakteriše je – nepredvidivost. Cinkuši sa lakoćom mijenjaju svoj muzički rukopis...“

 
 

 

 

Cinkuši 'Krava na orehu - ponovno pod galgama

...“Krava na orehu” i zvukom i kvalitetom savršeno nastavlja opus Cinkuša, koji i dalje ostaju jedinstvenom pojavom na ovdašnjoj sceni, nalik bandi obješenjaka koja s Petricom Kerempuhom pod galgama svojom svirkom već skoro dva desetljeća odgađa čin vješanja.

 

2 CD/DVD CINKUŠI - UŽIVANCIJA!

Croatia Records 2011.

 

 

Album dana: Cinkuši - Uživancija!
Naša ocjena: 5



Čitav život otkad se potražujem u labirintima glazbe kao aktivnijeg slušatelja pokušavam opravdati situacije u kojima postoji glazba o kojoj ne treba pisati.

Ne treba je objašnjavati niti je filtirati niti približavati namjernicima jer je neuhvatljiva. Pokušavam se dosjetiti postoji li potrebe za pisanjem recenzija o albumima o kojima najviše govori jedna jedina riječ. Čiji je sukus njihov naslov. Ujedno bude i njihov program. Njihova prva riječ. Točka. I tri uskličnika na kraju.

I svako toliko dogodi se nešto takvo, ali u pravilo, vrlo rijetko. Rjeđe od rjeđeg. A onda, kao u slučaju fenomenalnog "Zelenog kadra" kojim su ispratili prošlo stoljeće, prvog studijskog albuma istog benda, opet zazvone zvona. Kad Cinkuši kažu "Uživancija" - samo nori ne bi im povjerovao. I ovaj se put radi o njihovom debiju. Ali uživo.

Dvostrukom audio komadu i jednom DVD-u zbiranom na koncertu održanom 12. svibnja 2010. godine u zagrebačkom Teatru &TD. Vizualizirao ih je prokušani i pouzdani video maher Darko Drinovac, ali ono čemu se tu zapravo radi nije koncert s pregledom the best of karijere i sabiranjem world music popevki s njihova tri studijska albuma. Radi se o uživanciji. Prisustvu.

Umjesto superlativa i hiperbola odnosnog dugo porađanog live zapisa, prenijet ću samo dojam zatečen na jednom od desetak koncerata Cinkuša koliko sam ih puta sa zadovoljstvom najvećeg osmijeha na svijetu imao prilike svjedočiti od njihovih prvih bosonogih koraka po pozornicama. Dakle, pod nelaboratorijskim uvjetima da koncertu prisustvujete otvorena duha za razne žanrove glazbe i da vas ne smeta njihovo stilsko određenje kao etno iliti world music opičenjaka, ne postoji ni promil teorertske šanse da ne biste bili osupnuti nevjerojatnom količinom pozitivne energije, silnog entuzijazma, zaljubljenosti u svirku, uživancijom samog čina sviranja. Te njihove sklonosti teatrologiji na sceni, tom soundtracku kazališne predstave u kojoj su uloge oni sami. Nešto na tragu "Stop Making Sense" u korelaciji između Byrneovih Talking Headsa i Jonathana Demmea. Nešto na tragu praska najdivlje faze Mano Negre i Jon Spencer Blues Explosion. Onog koncertnog ludila kada je bend nakon par taktova mokar od znoja do gole kože, a glavni uzrok nipošto nije loša klimatizacija mjesta nastupanja. I kad stanu kao prateći mulci za Tetu Lizu i kad istu legendu ugoste kao gošću na svom prigodarskom koncertu.

Stajao sam blizu prvog reda. Djevojke i dječaci sa strane gledali su Mirka, Nebojšu i Natašu dok prihajaju, bez puno namještanja. Klimnuli bi i pogledali se između pa bacili sve što imaju publici. I onda se dešava ta izmjena o kojoj mnogi seru i prodaju priče. Cinkuši nemaju što prodavati jer obično besplatno dijele. Dijele nesebično. Ljudi pored mene stali su se spontano izuvati i bacati cipele u zrak, nastavili su plesati do zadnje sekunde, prolivene pive i kapi znoja. Na kraju su zgaženih i žuljevitih nogu imali onaj zadovoljni osmijeh koji nisu skidali s lica usprkos ranjenih tabana.

Kad sam ih pitao kako je bilo, uglas su rekli - Uživancija.

Ne časite časa. Cinkuši su upravo to. Jedan od rijetkih i zadnjih domaćih bendova uz koje je svaki trenutak samo to i upravo to - uživancija.

 

Anđelo Jurkas ,Vip.music, 20.10.2011.

 

 

Album: Uživancija! – Live in Teatar &td – Zagreb 12/05/2010 (Croatia Records
 2 CD/DVD)
Ocjena: ****

Cinkuši su konačno objavili album koji publici koja ih nikada nije gledala/slušala uživo može približiti ili dočarati atmosferu s njihovih koncerata. Zagorska etnodružina, koja uspješno čuva kajkavski izvorni glazbeni (i poetski) iskaz te ga “ženi” s ovovremenim glazbenim utjecajima, i do sada je studijskim albumima držala zavidnu razinu kvalitete uspijevajući, u pravilu bezgrješno, spojiti tradicionale s vlastitim autorskim prinosima.

 Baš kao i Gustafi, koji su tradicijsku glazbu Istre sjajno spojili s vlastitim autorskim materijalom u čudesnu smjesu “prpošnog” freak-folka u kojem se isprepleću utjecaji “trieštinske” kancone, tex-mexa i Manu Chaoa, i Cinkuši maherski koriste poduke novog doba i freak-folka u vlastitim revizijama baštinskih zvukova.

 “Grad se beli”, prvi broj koncerta-albuma, upravo je stoga na početku nastupa i live albuma reprezentativno pismo o namjerama kao odličan primjer “prevođenja” tradicijske pjesme u eksplozivni komad punkerskog freak-folka. Više od 105 minuta glazbenog raspašoja koji nudi ovaj dvotomni CD (i pripadajući DVD), autentičan su zvučni zapis nastupa Cinkuša i njihovo najbolje izdanje do sada.

 Nabrajati baš sve vrhunce albuma bilo bi jalov posao jer ne samo da ih ima previše, već kvalitetom uravnjeni materijal ne dopušta isticanje samo nekih zgoditaka. Ipak, po osobnom sudu, oni izvanserijski i baš “ekstra” trenuci koncerta/albuma su sjajna “Ciganjska” (koja je udružila glazbu Cinkuša i tekst Miroslava Krleže), urnebesni “Jankić” s čudesnim citatom bas figure iz “Walk On The Wild Side”, “Navigare necesse est” – s uglazbljenom komiškom čakavštinom Joška Božanića, sjajna cinkuška balada “Kak je Štef videl Majku božju”, freak-folk tradicional “Huja brija” te sjajna završna (iliti “putna”) “U divljaka luk i strijela” koja povezuje agitpropovski himnički broj i country bluegrass veselicu.

 

ZLATKO GALL , Slobodna Dalmacija,17.09.2011.

CD ŠPIRITUS SANCTUS 2009.

Croatia Records & Croatian Roots Music

 

 

VINO, ZAGORJE, KRLEŽA I GIBSON

Živopisna kajkavska mužikaška banda sa zagrebačkih brega s albumom o alkoholu i smrti

ZAGREB - Vino i muzika od pamtivijeka su nerazdruživi, a u slučaju Cinkuša kao kajkavskog odgovora Poguesima, možda postoji i kodeks koji živopisnoj glazbenoj bandi brani vodu.

Čudnovati kljunaš

Nije to možda zdravo, ali teško je poreći kako su se pogonjeni alkoholnim parama, Cinkuši na trećem albumu “Špiritus Sanctus”, dokazali kao jedan od najintrigantnijh domaćih sastava. Rock, punk i električna gitara vješto su utkani u prigorske, zagorske, međimurske napjeve, kajkavštinu koja se u Hrvatskoj nažalost sve manje govori, krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha”, tamburu i violinu. Ako su se do prije par godina doimali poput čudnovatih kljunaša hrvatske glazbene scene, Cinkuši danas izgledaju poput hrvatski originalnog djelića internacionalne folk-punk i folk-rock scene.

Teta Liza  i B.P. o starosti

Najcjelovitiji, najbolje produciran, gotovo konceptualan album Cinkuša sastoji se od dvije vrste pjesama, one uz koje se pije iz veselja, s pajdašijom, i one uz koje se pije iz tuge, sam. Vesela, antirecesijska pjesma “Medo”, nabrijana “Huja Brija” i “Bela” mogući su koncertni favoriti, a “Dolinom se šetala” u ovakvoj izvedbi potencijalno je veliki hit, baš kao “Mala Čiči” Zadruge. Ipak, Cinkuši su još upečatljiviji u smirenijim skladbama.

Uvodna “Bratec kosi” s prijeteći mračnom i zlokobnom violinom koja nagovješćuje mogući incest, žalosni “Picek” i sjetni instrumental “Kak je Štef videl majku božju” samo su nagovještaj izvrsne završnice albuma tri fascinantne skladbe. Neočekivana otočka tema “Navigare Necesse Est” jača je od bilo čega što je posljednjih godina na tu temu izašlo iz Dalmacije. Tuga u “Sedi si kraj mene”, prekrasne pjesme o starosti s Tetom Lizom i Boškom Petrovićem, teška je poput olova.

Mirisni crni pinot

Završna “Nenadejano bogčije zveličenje” od laganog uvoda, kako odmiču Krležini stihovi, odlazi u frenetični, katarzični krešendo. Iako bi se nešto prigovora moglo staviti na vokalne izvedbe dijelova pojedinih pjesama, “Špiritus Sanctus” kao album o alkoholu i smrti, zbog maštovitog uvezivanja folka i rocka na ovako slaboj sceni na kojoj folk ima neke posve drukčije konotacije, doima se poput mirisnog crnog pinota spram kiselog cvičeka.

 

Aleksandar Dragaš , JUTARNJI LIST

 

 

SUVREMENI ČUVARI HRVATSKE GLAZBENE BAŠTINE

Suvremena i tradicijska glazba ide rukom pod ruku u izvedbi etno sastava »Cinkuši«, »Kries«, Tamare Obrovac i »Transhistrie ensemblea« te »Afiona«

Poslušaju li se stihovi: »Zdigel je čašu. Spustil je nebo. Videl ju je zato kaj ima čisto srce« iz pjesme »Kak je Štef videl Majku Božju« objavljenu na trećem albumu hrvatskoga etno sastava »Cinkuši«, jasno je kako je riječ o nečemu izvanserijskom, drugačijem i svakako onome što nam na hrvatskoj glazbenoj sceni još uvijek nedostaje.
Ni sam naziv albuma »Špiritus Sanctus« ne može se zaobići isto kao što se »Cinkuši« ne mogu izbjeći kada govorimo o etnu, suvremenoj glazbi protkanoj i često u potpunosti nadahnutoj tradicijskim napjevima, melodijama i općenito folklorom.
Ono što je na početku nužno reći jest to kako su etno bandovi u Hrvatskoj čuvari našega povijesnoga blaga, ne samo glazbe, nego i pisane riječi, pa tako i starih navada i običaja koji nestaju, jer se barem dijelom mogu iščitati upravo u tradicijskim pjesmama gdje ostaju sačuvani.
Novim albumom »Cinkuši« su utvrdio svoju poziciju kao jedni od stjegonoša hrvatske etno scene koja nije toliko bogata izvođačima, ali je od sredine 90-ih, kada je i nastao taj šesteročlani band, neizostavna kad god se argumentirano govori o cjelokupnoj domaćoj glazbi.
Nakon albuma »Zeleni kader« i »Domesticus vulgaris« »Cinkuši« i »Špiritusom Sanctusom« potcrtavaju svoje tematske preokupacije, te ponovno ugošćuju međimursku etno divu, 85-godišnju Tetu Lizu koja, ponekad se čini, svojim sugestivnim snažnim glasom može i kamen natjerati da zaplače. Ovaj put Teta iz Donje Dubrave uz pedantnu svirku banda pjeva tradicionalnu, ali, dakako, osuvremenjenu pjesmu »Sedi si kraj mene« i opet je briljantna, a stihovi o starenju, iskustvu i dobroj kapljici koji se zrcale osobito u refrenu - »Ah, toči, naj dremati, nagni, naj šparati/ če nebuš pil bude ti žal/a zutra već morti pod zemljom buš spal« jednostavno je prožeta duhom koji obitava u toplim drvenim kletima. Tu je sva prigušena tuga, sjetno veselje i spoznaja o vremenu koja tihne nošena oblim i punim zvukom kontrabasa protkanoga zvonkom mandolinom i efektnom električnom gitarom, ali i nježnim zvukom vibrafona još jednoga gosta - Boška Petrovića.
No, album otvara nabrijana stvar »Bratec kosi«, bogata ritmom, višeglasjem i uvjerljivim grubim glavnim vokalom, a takvih skladbi ne manjka ni na ovom ni na prijašnja dva albuma. I upravo tu se može iščitati usmjerenje »Cinkuša«, pa je glazba koju sviraju krštena još na njihovim početcima kao etno-punk. Tako se na skladbu »Huja brija« koju dobrim dijelom nosi violina, gotovo može plesati i pogo - razuzdani ples koji se od samih početaka veže uz punk kao jedna od njegovih glavnih odrednica. No vrtoglavi ples i trans oduvijek su vezani i uz folklornu glazbu, pa su tako »Cinkuši« spojili dvije naoko različite energije i oblikovali je u svoj prepoznatljiv energični stil koji do izražaja osobito dolazi na njihovim koncertnim nastupima.
S obzirom na to da su »Cinkuši« na tom planu vrlo aktivni svirajući u svim dijelovima Hrvatske, ne bi trebalo biti teško dočekati neki koncert u blizini i vidjeti i čuti fascinantnu svirku. Prvi na redu, 8. rujna u Zagrebu bit će koncert u sklopu scene Amadeo u Muzeju za umjetnost i obrt gdje su već svirali ove godine, ali zbog ekstatičnoga stanja u koje je upala publika, očito se moraju »iskupiti« još jednom svirkom.
Ipak, kad govorimo o hrvatskoj etno glazbi, moramo spomenuti i izvođače koji su je obilježili, a osobito one koji su ove godine objavili nove albume. Jedan od najmlađih etno sastava - »Afion« ove je godine izašao s albumom »Čudni svati«, a nakon brojnih koncertnih nastupa 30. kolovoza će zasvirati na festivalu Mediterraneo u Anconi. Za razliku od »Cinkuša« posve posvećenih hrvatskoj tradicijskoj glazbi, a osobito onoj sjevernoga dijela Hrvatske, »Afion« se pak nadahnjuje na izvorima od Hrvatske do Makedonije. Zvonki i istodobno meki glas Lidije Dokuzović oslanja se najvećim dijelom na akustičnu svirku sastava čija glazba ne ostavlja ravnodušnim - ponekad posve umiruje, a ponekad, pak, i mrtve diže na noge. Tek da pojasnimo i njihovo ime, Afion dolazi od makedonske riječi koja znači mak, a preuzeta je od grčke riječi opion.
Nipošto ne smijemo zaboraviti ni na jednu od najvećih hrvatskih glazbenica - Tamaru Obrovac. Već iz naziva albuma objavljenoga ove godine »Neću više jazz kantati« može se iščitati na kojem tragu Obrovac i njezin uvijek svježi Transhistrian grade svoju glazbu. Ako su »Cinkuši« etno-punk, tada su Obrovac i njen band etno-jazz, a oslanjaju se najvećim dijelom na glazbenu tradiciju Istre i Mediterana. Novim albumom napravili su iskorak uključivši svoja glazbala u pojačala, a uz to su unijeli i elemente funka, pa ni etno-jazz-funk za definiranje njihove glazbe ne zvuči loše.
Njihovi koncerti su nešto što se ne propušta, a vještina i sklonost sviračko-pjevačkim improvizacijama omogućava užitak u svakom novom koncertu, jer nikad se ne zna što će novo u trenutku izvući iz rukava i na taj način od glazbe učiniti ono što bi trebala i biti - veliko i uzbudljivo iskustvo. Osim toga i suverenoga vladanja pozornicom, pod čvrstom dirigentskom palicom svoje liderice tu je i neizostavni humor i dijalog s publikom, tako da barem koliko smo dosad vidjeli nitko nakon koncerta ne ostaje ravnodušan. Od brojnih albuma koje su, doduše, u često mijenjanim sviračkim postavama dosad objavili, izdvojili bismo osim spomenutog i »Sve pasiva«, »Daleko je...« i »Transhistriu«.
Koliko je etno glazba značajna, snažna i upečatljiva, govori i činjenica kako glazbeni portal Muzika za najbolji domaći album prošle godine nije izabrao ni pop ni rock ni hip-hop izvođača već upravo etno - »Kocijane« sastava »Kries« predvođenog karizmatičnim Mojmirom Novakovićem koji je sa svojim prijašnjim sastavom »Legen«, uz Lidiju Bajuk i Dunju Knebl, glazbenica mirnijega akustičnoga izričaja, ali i rijetke izvođačke ljepote, jedan od začetnika etno scene u Hrvatskoj. »Legenov« album »Paunov ples« jedan je od prvih i jednostavno je nezaobilazan, jer čim se pojavio, prigrlio ga je tada i dio ljubitelja elektronske glazbe, pa čak i oni koji su ljubili techno. Njihovi su koncerti, baš kao što to sada nastavlja i »Kries«, zaista za pamćenje, a gotovo opipljiva energija koja pucketa pod prstima i pocupkavajućim stopalima kovitla se u koncentričnim krugovima baš onako kako se pleše i kolo.
»Kries«, pak, uz tradicijska glazbala poput lijerice ili cimbala i napjeva iz različitih dijelova Hrvatske svoju prepoznatljivost gradi upravo na uporabi elektroničke glazbe, snažnim ritmovima izraženoga bas bubnja, ali i izraženim višeglasnim dionicama ženskih i muških pjevačkih skupina posve usidrenih u folklor. Osim što su uz spomenuti snimili album i glazbu za film »Konjanik« Branka Ivande, snimili su i jedan od, po našem mišljenju, najboljih hrvatskih albuma etno glazbe - »Ivo i Mara« - nadahnut pjesmama o junacima slavenske mitološke predaje.
Iako nije namjera spomenuti sve izvođače, moramo još dodati i podravskoga bluesera Miroslava Evačića koji je dosad objavio dva albuma, te stilski promjenjivoga Livija Morosina koji svoj temelj nalazi na tlu Istre. Tražimo li negdje i razlog zašto ta glazba nije rasprostranjena i prisutna u eteru javnosti onoliko koliko bi trebala biti, naći ćemo ga u činjenici da kvalitetnu glazbu uvijek nadigra ona komercijalna i nezahtijevna u kojem god smislu željeli pogledati, a to znači da je šuplja, nemaštovita i bez ikakvoga pravoga korijena.
Etno glazba ima ono najnužnije - čvrsti korijen na koji se može oslanjati, a na sreću hrvatske kulture, glazbenika koji to čine, očito nam ne manjka isto kao što nam ne nedostaje ni glazbenoga bogatstva koje su nam naši stari ostavili. To znači da o njemu trebamo skrbiti i da su nam upravo čuvari sposobni otpuhnuti prašinu s njega, uglancati ga i prilagoditi našem vremenu nužni i da im svakako treba odati priznanje, »zdignuti čašu« i skinuti, možda ne kapu, ali šešir svakako.

Cinkuš je zvono
Etno sastav »Cinkuši« skladali su i glazbu za nagrađivane animirane filmove »Ciganjska« i »Silencijum« Davora Međurečana i Marka Meštrovića (ujedno i bubnjara u sastavu) temeljenima na djelima Miroslava Krleže. Valja naglasiti da se »Cinkuši« i inače nadahnjuju opusom toga velikoga hrvatskog književnika. I tek da pojasnimo odakle ime banda. U tradiciji kajkavskog kraja »cinkuš« označava zvono koje prati ljude od njihova rođenja pa sve do smrti.

 

Božidar Trkulja , VJESNIK

 

NAKON SJAJNOG SEKSA DOLAZI JOŠ BOLJA SMRT

"Špiritus Sanctus" je tek treći album Cinkuša u nešto više od deset godina njihovog postojanja, no ovdje je na sreću slučaj da je kvantiteta obrnuto proporcionalna kvaliteti. "Špiritus Sanctus" naime ni malo ne zaostaje za debitantskim "Zeleni kader" iz 1999. te sjajnim "Domesticus Vulgaris" iz 2005. godine.
Novi album donosi Cinkuše na istom teritoriju koji su već ranije zauzeli, a to su tradicionalne hrvatske (uglavnom iz kajkavskih krajeva) melodije i napjevi u kombinaciji s modernijim (rock) elementima i aranžmanima, no finalni rezultat je još jednom pun pogodak. Cinkuši ne doživljavaju modernu i tradicionalnu glazbu kao sukobljene, nego kao dva elementa koja se nastavljaju jedan na drugi i međusobno nadopunjuju.
Slušajući njihovu glazbu lako je moguće zamisliti oluju nad šumom ili livadom pri čemu ulogu u onomatopeji imaju i električna gitara koja dočarava grmljavinu, i bubnjevi koji zvuče poput vihora ili topota konja i pucanja biča, i violina koja oponaša glasanja ćuka ili zavijanje vuka.
Cinkuš je naziv za zvono koje ljude prati od rođenja do smrti, zvoneći na sve bitne događaje u čovjekovom životu, uključujući samo rođenje i smrt.
Dok je dominantna tema albuma "Domesticus Vulgaris" bila seksualnost, upravo je smrt i prolaznost života tema koja stalno izvire na "Špiritus Sanctus". Poruka je da život brzo prolazi te da u njemu treba uživati, a ne ga potratiti na živciranje i brigu. No, kako je u glazbi Cinkuša stalno prisutna neka mračna podvodna struja, tako se može osjetiti sva tuga i muka naših predaka koju nam ostavljaju u nasljeđe.
Uvodna "Bratec kosi" je dobar primjer, s naizgled nježnim stihovima, ali i glazbom koja naglašava zloslutni nagovještaj incesta. "Huja brija" je terevenka za zaborav briga i problema, "Bela" je dvosmisleno poigravanje riječima kroz opis kartaške igre, a "Navigare Necesse Est" uglazbljuje stihove Joška Božanića na izumrlom jeziku moreplovaca lingua franca, odnosno na komiškom dijalektu. Naizgled neobična u njihovu opusu, potonja pjesma je zapravo upravo u duhu glazbe Cinkuša.
Novost su dvije kompletno autorske skladbe. Prva opisuje (uglavnom instrumentalno) "Kak je Štef videl Majku Božju" jer ima čisto srce, a druga nazvana "Medo" se dotiče aktualnih tema poput recesije. Obje pjesme se bez nekih problema glazbeno uklapaju u ostatak albuma.
Iako se osjeti razlika naspram teksta ostalih pjesama, stihovi "Mede" su napravljeni u stilu kratkih, no efektnih i duhovitih narodskih mudrolija kakve se pojavljuju u tradicionalnim pjesmama ("Ne boj se recesije, nit kisele kiše/Sive ekonomije i maloga piše").
Gosti na albumu su Marijan Krajina i Marko First čija se harmonika, odnosno violina savršeno slažu s ostatkom benda, zatim Boris Šaronja i Nikola Santro koji trubom i trombonom osvježavaju nekoliko pjesama i donose još jedan sloj emocija, te dvije legende: dugogodišnja prijateljica Cinkuša Teta Liza i Boško Petrović koji se pojavljuju u pjesmi "Sedi si kraj mene".
Veliko finale albuma je pjesma "Nenadejano Bogčije zveličenje" na stihove Cinkušima omiljenog Miroslava Krleže koji odlično sumiraju teme cijeloga albuma, dok glazba odgovara piru sudnjeg dana na kojem će sva djela i nedjela doći na naplatu.
Izgleda kako nam najbolja ovogodišnja izdanja dolaze od ljudi koji u većoj ili manjoj mjeri spajaju općeprihvaćenu pop-rock glazbu s jezično-glazbenim nasljeđem svog kraja. Uz Cinkuše prvi na um dolaze Tamara Obrovac, Gustafi i Žan Jakopač (vjerojatno sam nekoga nenamjerno u ovom trenutku zaboravio spomenuti). Možda je problem s tzv. 'urbanim' izvođačima što su u posljednje vrijeme (uz časne iznimke) izgubili doticaj s ulicom i gradom u kojima žive te se ograničavaju na svoj uski mikrokozmos i introspekciju.
Zbog načina na koji Cinkuši uspijevaju na svoj način prezentirati vlastitu tradiciju ne gubeći ništa na njezinoj čaroliji, od spomenutog društva upravo "Špiritus Sanctus" kandidiram za hrvatski album godine 2009.

 

Marko Vukušić , MUZIKA.HR

 

 

CINKUŠI - AMADEO, ZAGREB, 08.09.2009(KONCERT)

"Nema boljeg domaćeg benda uživo", rečenica je koja prati Cinkuše još od vremena kad su objavili mali ali "utjecajni" album "Zeleni kader". Već tada su im nalijepili etiketu The Poguesa uživo. Ali iz najboljih dana. Nije bilo bitno ništa više kad se pod bosim nogama članova benda digla prašina pozornice. Nekad su opravdali hvalospjeve, nekad je ostalo malo u sjeni ne baš toliko uvjerljivog drugog albuma "Domesticus Vulgaris". Ali, sudeći prema novom materijalu i rockerskom pristupu etnu, stvari se opet vraćaju na svoje mjesto. Nema potrebe za bubnjenjem jer tuku udarci njihova ritma. Cinkuši su uigran stroj iskusnih muzičara koji znaju kako se radi atmosfera i kako se pere iz petnih žila. Ljudi ih vole. Publika nije masovna, ali je vjerna. A takva radi atmosferu. E sad, s obzirom na raskalašenost novog albuma, grupica je takva i uživo. Oni voze bez pardona. Krleža se mora dobro osjećati kad bi znao kako ga vješto prevode i stavljaju u glazbeni kontekst. Presjekli su Cinkuši cijelu karijeru, ostali vjerni svojih duhovima noći i razvalili. U ugodnom prostoru zagrebačke klupsko-glazbene ljetne scene Amadeo (Muzej za umjetnost i obrt), Cinkuši su odzvonili promociju, sad je na radu reagiranje ljudi na predvodnike KAJ Vala.

Jasna Gabrić , DOP MAGAZIN

CD DOMESTICUS VULGARIS

2005. CANTUS

Cinkuši su me osvojili na prvo slušanje kao izvorni etno punk band koji podjednako zaslužuje oba dijela spomenute složenice. Njihovu pripadnost etno izričaju nije ni potrebno temeljitije obrazlagati no ovi kajkavski "Poguesi" također posjeduju i neupitni punkerski etos tojest strastvenu posvećenost svojim regionalnim korijenima i suvremenim izvedenicama što je u potpunosti došlo do izražaja u oba njihova albuma.
Za ovaj bismo mogli reći – posebice zbog odbira ultimativnih tekstopisaca – kako je još dublje zaorao njihovu emocionalno svjetonazorsku baštinu no Cinkuši su i ovim CD-om odrešito dali do znanja kako i na vjetrometini domaće estrade žele ostati "svoji na svome".
Zaključio bih: i to kao jedna od najdragocjenijih oaza iskrenosti, dosljednosti i talenta.

Darko Glavan

Glazba za animirani film SILENCIJUM, 2005.

Režiseri: Marko Meštrović i Davor Međurečan

Produkcija: Kreativni sindikat

...Autori se sada vraćaju s filmom »Silencijum« temeljenom, kao i prvi put, na »Baladama Petrice Kerempuha « Miroslava Krleže, a objekt zanimanja filma je sloboda. Atmosfera je mračna, dostojna predloška, a odvija se u dva doba, modernom i feudalnom. Autori kažu da su željeli naglasiti, a to im je i uspjelo, »kako se u feudalno doba društvena represija odvija putem fizičke sile, a u moderno doba sofisticiranim metodama masovne hipnoze putem medija«.
Za glazbu su ponovno bili zaduženi Cinkuši, a dijelom ju je napravio i Boris Wagner, dok je stihove čitao Vid Balog.

Božidar Trkulja, VJESNIK, 30.03.2006.

Glazba za animirani film CIGANJSKA,
2005.

Režiseri: Marko Meštrović i Davor Međurečan

Produkcija: Kreativni sindikat / FadeIn

...“Ciganjska je film brižljivo izbalansiranog ritma i skladne ekspresionističke konfiguracije slike te funkcionalne etno-glazbe prirodno srasle s animacijom, koja pridonosi da tijekom gledanja filma otkrivamo i prepoznajemo vlastite osjećaje. To je film kratke forme koji se, iako rađen sofisticiranom računalnom tehnikom, oslanja na minimalizam primarne likovnosti, one koja nam se najdulje zadržava u sjecanju. Ciganjska je konstruirana kao glazbeni animacijski film ciju strukturu i ritam tvori ples izražen prije svega međuigrom crnih ploha na sivoj, kišnoj podlozi, detalja kakvi su crni kišobrani i šeširi, tamne naočale na pjevačevom licu, crno “oko” gitare i mračna rupa groba.
Usprkos svojoj glazbenoj osnovi ili možda baš zahvaljujući njoj, Ciganjska je prigušen, tih film, čija je priča ispričana šapatom. To je vizualno-glazbena pripovijest o starosti i prolaznosti, o uzaludnosti ljudskog trajanja i glazbi kao najboljem načinu da se kroz život prođe s ipak nešto manje ožiljaka na duši. Istodobno, to je kolektivni portret Balkanaca koji svoje tuge utapaju u rakiji koja im katkad nije dovoljno ljuta pa je žele dodatno začiniti zmijskom otrovom.
Sudionike filma zatječemo na otočiću njihova materinskog jezika i uspomena (koje su forme zaborava, kako bi rekao Kundera) gdje plešu svoj samrtni ples i tek na kraju, nakon što boca, u kojoj su rakija i zmija, biva ispijena, shvacamo da je riječ o skupini autsajdera koji su na dnu (ili u getu) megalopolisa, ljudima uhvaćenima u gigantsku betonsku zamku i oboljelima od depresije došle kao rezultat industrijalizacije, nehumanih projekata, razvaljenih spomenika, tvornica i dimnjaka koji bljuju smrt za okolnu prirodu. U svijetu koji se osjeća kao zamka nemoguće je dezertirati iz vlastita života, izbjeći u neki drugi i drukčiju stvarnost ni na koji drugi način nego napuštanjem života.“...

 

Midhat Ajanović, ZAREZ, 01.07.2004

 

…”Animirani film autora Marka Meštrovića i Davora Međurečana jedini je hrvatski film koji je ušao u konkurenciju ovogodišnjeg Animafesta.
Riječ je o zaista izvanrednom ostvarenju tako da autoriteti za područje animiranog filma Stiv Cinik i inace klasično suzdržani Joško Marušić jednoglasno tvrde da je "Ciganjska" pravo malo čudo i nešto najbolje što se dogodilo animiranom filmu u zadnjih 15-tak godina.
Izrazito mračne i tjeskobne atmosfere ovaj animirani film temelji se na jednom od tekstova Krležinih Balada Petrice Kerempuha, baladi "Ciganjska" iz 1936.
Svih 9 minuta i 19 sekundi trajanja vrhunske 3D kompjuterske animacije snažno nas uvlači u unutarnji svijet likova, a kako su sami autori izjavili, naglašava otuđenost na asfaltnoj džungli i zbunjujući poriv za autodestrukcijom. Vrlo je jasno podvučena paralela sa poetikom njemačkog ekspresionizma koja se dodatno naglašava sablasnom glazbom etno skupine Cinkuši, možda najvećim doprinosom stvaranju atmosfere u "Ciganjskoj"
Glazba je izrazito jaka i hipnotički nas uvlači u svijet Krležinih likova iz balade.”…

Gordana Kolanović, VIPMOVIES, 16.03.2004.

CD ZELENI KADER 1999.

Croatia Records & Kopito Records

 

 

NARODNJACI S ENERGIJOM PUNKERA
„Cinkuši“ su jedna od najzanimljivijih i najobećavajućih iznenađenja unutar predvidljivih stilističkih kategorija domaće estrade – „narodnjaci“ sa spontanošću, iskrenošću i energijom punkera!
Njihov je nastupni album realiziran uz ispomoć producenta Darka Pecotića iz „Legena“, no usprkos njegovom bitnom doprinosu urednoj zvučnoj slici, „Cinkuši“ su zadržali identitet bitno odmaknut od pristupa kako „Legena“ tako i Lidije Bajuk. Kod spomenutih rodonačelnika „ethno ambient“ pristupa u prvom je planu napor reinterpretacije odnosno usklađivanja s modernim elektronskim zvukovljem, dok su „Cinkuši“ – slično kao i Dunja Knebl – mnogo više utemeljeni u tradiciji. Kao što to sugerira i promišljeni izbor „novokonponiranih“ skladbi (socrealistička „U divljaka luk i strijela“, šansonjerski „Stari Pjer“), „Cinkuši“ biraju skladbe koje posjeduju šifre kolektivne emocionalnosti a u svojoj izvedbi prvenstveno inzistiraju na autentičnom ugođaju narodne veselice.
No to nije programirana raspamećenost a la „Trio Gušt“ i slićnih zastupnika „Tulum do zore“ opredjeljenja, nego glazbenička vokacija koja podjednako uzima u obzir vjerodostojnost izvornika kao i njegovo prilagođavanje suvremenim standardima „unplugged instrumentacije“.
Prednost „Cinkuša“ pred većinom domaćih etno glazbenika jest to što su oni, pretpostavljam prvenstveno spontano, iznašli spoj tradicionalnog i suvremenog nasuprot više ili manje uspjelih pokušaja intelektualne konstrukcije.
Dok drugi traže, oni su našli! I pritom neskriveno uživaju u tome!

 

Darko Glavan, VEČERNJI LIST

 

CINKUŠI – GLAZBA KOJA DAJE RENDGENSKU SLIKU
MEÐIMURSKOG I ZAGORSKOG DUHA

Album Cinkuša „Zeleni kader“ ( Croatia Records ) ubraja se u onu vrstu ploča koje daju nadu da stara dobra pučka zabava u vrijeme vladavine elektronski potencirane virtualne zabave masovnih medija nije izumrla, kao i to da je moguća s pozicija koje uključuju i sive stanice mozga, i to one streetwise orijentacije. Glazba Cinkuša sasvim je suprotnog predznaka od neduhovitih doskočica za plesanje po stolu, što je uspjeh više, jer se ponajprije ipak radi o nefriziranoj veselici s „mudima“.
Uz pomoć Darka Pecotića iz Legena, zvučna slika albuma „Zeleni kader“uzorni je primjer kvalitetne hajfisticke rabote, dok je glazba sama veselica bez pardona, disanje na usta atrofiranoj domaćoj estradi koja je u poplavi pseudonarodnjaka zaboravila kako zvuči prava narodna glazba.
Spojivši tradicionalne napjeve u svojevrsnu rendgensku sliku stanja duha podneblja izmedu Međimurja i Zagorja, svirka na akustičnim instrumentima pruža mogućnost neograničenog „raspašoja“, dok se tekstualno radi o uspjelom omjeru duhovitih i elegičnih tema. Izuzev „Meknite se si gore“ gitarista Mirka Radušića i „Starog Pjera“ Ivice Percla, u opticaju su isključivo tradicionalni drmeši i igrokazi poput „U divljaka luk i strijela“ ( s umetnutim legendarnim stihom „da nam živi živi rad), ali njihovih ruku djela više su proizvod intuicije nego krutih radnih principa, pa album „Zeleni kader“ kao malo koji diskografski proizvod unatrag nekoliko godina autentično svjedoči o mentalitetu koji ne koristi „daljinski upravljač“. Bez lakirovke urođene novokomponiranim zabavljačima sa zadnjim (u najboljem slučaju predzadnjim) namjerama, „Zeleni kader“ primjer je punokrvnog „raspašoja“ koji u maniri izvorne folk strategije ruši barijere izmedu izvođača i publike. Nastup u zagrebačkom „KSET-u“ u utorak 1. veljače prilika je za provjeriti izvodački profil koji po logici stvari najbolje funkcionira upravo uživo.

Hrvoje Horvat, VJESNIK

 

Da kvalitetna etnoglazba ne mora nužno biti ozbiljna, nježna, potmula ili čak iritantna nekim skupinama slušatelja, zorno pokazuju Cinkuši. Na pola puta izmedu Legena i Dreletronika, uz snažno podsjećanje na Poguese, Cinkuši predstavljaju otjelovljenje banda Jožice Zgubidana iz romana „U registraturi“. Veseli, prpošni, s violinom i mandolinom u instrumentariju vrlo su dobro prearanžirali tradicionalne, uglavnom međimurske i zagorske napjeve. Izuzetak čini paklena prerada narodnoga partizanskog hita „Da nam živi, živi rad“ (ovdje naslovljena „U divljaka luk i strijela“, vrsni cover Novkovićeva i Perclova „Starog Pjera“ i original „Meknite se si gore“ koji završava stihom „Velika su muda Vinka Pintarića“. S ovakvim repertoarom Cinkuši imaju sve izglede da postanu veliki live band.

Bojan Mušćet, JUTARNJI LIST

 

Za grupu Cinkuši moglo bi se reći da su nastali kao očekivani razvoj domaće etnoscene, potaknuti i uvelike potpomognuti od članova grupe Legen. Obradivši 11 narodnih pjesama međimursko – zagorskog kraja, te poznati hit Stari Pjer Ðorda Novkovića kroz svoje vrlo specifične aranžmane koji variraju od rocka i jazza preko irskog folka stvorili su jedan nesvakidašnji album, ali što je najvažnije, vrlo ugodan za slušanje.Neobični, ali znalački aranžmani stvorili su od nepoznatih (ali i ponekih vrlo poznatih ) narodnih pjesama niz potencijalnih hitova za svakodnevno puštanje u radijskim programima. Neobičan, ali i neobično dobar album za svaku preporuku i definitivno iznad prosjeka domaće ponude.

 

Dubravko Jagatić, SLOBODNA DALMACIJA